Direktorka Pula film festivala, Tanja Miličić, posetiće Novi Sad u okviru Novi Sad film festivala, gde će se naći u ulozi predsednice žirija glavne takmičarske selekcije internacionalnog filma. Sa idejom da su međunarodni karakter festivala i razmena znanja i iskustava domaćih filmadžija sa onima iz inostranstva, pravi način da se osnaže novosadska i domaća filmska industrija, NSFF će svake godine ugostiti predstavnike festivala-pobratima.

U godini kada slave 70. rođendan, kao jedan od nadaleko afirmisanih filmskih festivala, Tanja Miličić sa puno ljubavi govori o pulskom filmskom blagu. Kao neko ko je veći deo svoje karijere posvetio upravo ovom projektu, Tanja otkriva šta je to što je ključno za kontinuitet i prepoznatljivost jednog novog filmskog događaja kakav je i Novi Sad film festival. Otkrivajući šta je to lično, a šta ono profesionalno što čoveka može vezati za realizaciju ovakvih projekata i za samu umetnost, naša sagovornica nam je zapravo otkrila kako izgleda jedan pravi filmski život.

Jednom prilikom ste izjavili da Pula film festival poznajete u dušu. S obzirom na to da je ove godine proslavio 70. rođendan i da ste njegov deo dve decenije – kako gledate na razvoj i promene koji su ga oblikovali i da li smatrate da je popularna Pula ogledalo stanja u kulturi i društvu?

Pulski filmski festival sada već ima toliko godina, da nema žive osobe koja ga dovoljno dobro poznaje od prvog do posljednjeg, 70. izdanja. Netko ga je dobro poznavao tijekom 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, ali ne zna ništa o njemu u periodu nakon toga i obrnuto. Urednice monografije 70 godina filma pod zvijezdama u Puli, Lana Skuljan Bilić i Sanela Pliško, bez svake sumnje znaju najviše podataka i zanimljivosti o Festivalu u svakoj njegovoj godini.

Za sebe kažem da ga poznajem u dušu jer je sastavni dio mojeg života od kada znam za sebe i jer sam u više od 20 festivalskih izdanja bila na različitim funkcijama i vrlo detaljno istražila i upoznala njegov operativni i programski sustav. Ono što se, bez svake sumnje, može zaključiti, ne samo iz mojeg iskustva, već proučavajući i raniju festivalsku povijest, jest da su tranzicija i transformacija kontinuirani i vjerni suputnici Pulskog filmskog festivala i da se to prije svega može pripisati promjenjivim društvenim okolnostima, ali i želji za napretkom i poboljšanjem.

Da, Pulski filmski festival je na mnoge načine ogledalo stanja u kulturi i društvu. Dovoljno je samo spomenuti da je više puta promijenio naziv i započeo svoj život kao festival na kojem su se prikazivali dugometražni i kratkometražni jugoslavenski igrani i dokumentarni filmovi, a danas je festival hrvatskog filma koji predstavlja sve dugometražne rodove.

Kada ste prošle godine imenovani za direktorku Festivala, šta je za Vas kao liderku bio najveći izazov?

Prije odgovora, voljela bih vaše čitatelje informirati koja je točno moja funkcija i što ona podrazumijeva. Ravnateljica sam Javne ustanove Pula film festival te ujedno i ravnateljica Pulskog filmskog festivala. Naziv ustanove i manifestacije su vrlo slični i svi ih kontinuirano miješaju, no među njima postoji velika razlika.

Ustanovu, Pula film festival, 2003. godine osnovao je Grad Pula s osnovnim ciljem pripreme i realizacije manifestacije, Pulskog filmskog festivala, ali i drugih gradskih događanja kao i pružanja logističko-tehničke podrške programima i manifestacijama koji nisu u našoj organizaciji. Godine 2007, Ustanova preuzima tadašnje derutno kino Zagreb, koje nakon temeljite renovacije postaje Kino Valli, a koji sam programski i organizacijski vodila 13 godina. Uz brojne redovne, edukativne i posebne programe koji se tijekom čitave godine odvijaju u Kinu Valli, nakon Festivala, u kolovozu, organiziramo i filmske manifestacije Kino u kvartu i Circolo Classic.

No, ne djelujemo samo na području filma već organiziramo i Advent u Puli (glazbeno scenska i eno-gastro manifestacija u susret Božiću i Novoj godini), zatim sličnu desetodnevnu manifestaciju povodom Praznika rada i Dana Grada Pule početkom svibnja, te niz drugih jednodnevnih i višednevnih programa tijekom čitave godine. Dakle, nisam isključivo ravnateljica Pulskog filmskog festivala, već jedne velike ustanove koja se bavi različitim programima.

No, da se vratim na vaše pitanje, ono što sam predviđala i ono što se naposljetku dogodilo, nije isto, odnosno nešto za što sam smatrala da će mi biti izazovno nije i vice versa. Obilježavanje 70. obljetnice Festivala je, bez dileme, bio je velik i zahtjevan poduhvat. Još se oporavljamo. Osjećala sam iznimno veliku odgovornost i uzbuđenje što sam upravo ja imala čast biti na čelu ovog jubilarnog izdanja i zahvalna sam svim svojim prethodnicima, kao i negdašnjim i sadašnjim festivalskim djelatnicima, filmašima, suradnicima, partnerima, sponzorima i publici zbog čije predanosti Festival ide dalje u budućnost. Da, drago mi je da to sada iza mene.

No, ipak najizazovnije je uskladiti potrebe i poslove Ustanove s mogućnostima i sposobnostima njezinih djelatnika, što je shvatila sam, jedan kontinuirani proces prilagođavanja i oblikovanja. Taman mislim da smo nešto dobro posložili i eto nove zavrzlame. Posebno me  fascinira ta neka „mini-moć” koju mi je ova funkcija donijela i kako se različiti ljudi odnose prema njoj. Iznenađuje me što većina ljudi nije samoinicijativna i samostalna, radije bih da ih netko usmjerava.

Vaš debitantski film Patchwork (2003) obišao je brojne internacionalne filmske festivale – u kakvom sećanju Vam je ostao rad na svom prvom filmu i da li ste nekada poželeli da se vratite rediteljskom pozivu?

Patchwork je nastao prije 20 godina. Njegova realizacija je za mene bila vrlo katarzična. Voljela sam svaki segment njegovog nastanka. U međuvremenu sam dobila financijsku podršku HAVC-a za razvoj jednog dokumentarnog scenarija. U pitanju je također osobna priča, no za sada je taj film samo na papiru i u mojim mislima. Velika je vjerojatnost da ću ostati autorica jednog jedinog zapaženog filma.

Netko će zbog toga reći da zapravo nisam pravi autor, no ne zamaram se time. Nemam onaj nezaustavljiv unutarnji poriv koji imaju mnogi stvaraoci. Mislim da sam svoj kreativni izraz pronašla i u velikom djelu zadovoljila u vođenju Kina Valli i Festivala. I takav je oblik stvaralaštva vrijedan, i za njega su neophodni maštovitost, domišljatost, snalažljivost, predanost…

Kako gledate na trenutno stanje u filmskoj industriji u regionu kada su u pitanju mladi reditelji, šta su dominantne teme njihovih ostvarenja i da li mislite da imaju dovoljno prostora u javnosti?

Pitam se što je za vas mladi redatelj, onaj koji ima manje godina ili onaj koji je, bez obzira na godine, prvi put režirao film, odnosno nedostaje mu redateljskog iskustva? Godine jesu i nisu važne za svašta, no mene u ovom slučaju puno više zanimaju redatelji bez iskustva snimanja dugometražnih igranih filmova.

U proteklih nekoliko godina, posebno prošle godine, na Festivalu u Puli brojni su redatelji predstavili svoje debitantske filmove, a mislim da gotovo nitko od njih nije imao ispod 40 godina. Mislim da je to zanimljivo i da donekle dokazuje da režija zahtjeva zrelost u raznim oblicima i da joj je neophodno životno iskustvo.

Osobno mi je zanimljivo što se velik broj ovih debitanata bavi osobnim temama ili su komentar na društvo u kojem živimo što također smatram osobnim. U ovim digitalnim vremenima, kada je svatko u svojem mikrokozmosu, prostora u javnosti nikada nije dovoljno, a upravo pokretanje NSFF-a to može u određenoj mjeri promijeniti.   

Kada je reč o filmskoj publici i posetiocima filmskih događaja, na koje sve načine ih možemo podstaći, šta je to što aktuelna publika očekuje?

Jednostavno pitanje na koje nema jednostavnog odgovora. Ono što sam definitivno primijetila, jest da više nije dovoljno samo organizirati redovne projekcije u kinu ili na festivalu, već je od svega neophodno napraviti mini-spektakl kako bi filmovi mogli doći do izražaja u moru druge kulturne ponude.

Prije 30-40 godina, Pulski filmski festival je bio jedna od malobrojnih  kulturnih manifestacija ne samo u Puli, već u čitavoj Jugoslaviji, a danas ne mogu nabrojati sve manifestacije koje se tijekom godine odvijaju u Puli.  Konkurencija je velika, moja jedina preporuka ja da i vi sami volite i poštujete ono što radite i dobre vibracije će se već početi širiti.

Novi Sad film festival, na kojem ćete biti jedna od predsednica žirija, internacionalni je festival, koji će ovog septembra prvi put biti održan u našem gradu. Iz Vašeg iskustva – šta je ključno za kontinuitet i afirmisanje jednog festivala i koliko je važno umrežavati inostrane i domaće filmadžije, razmenjivati iskustva i znanja i uključivati mlade ljude u čitav proces?

Upornost, prilagodljivost, otvorenost, snalažljivost, optimizam, tvrdoglavost, tolerancija – važne su sve generacije.  Mladi imaju svježinu, entuzijazam i energiju, oni malo stariji imaju iskustvo i znanje, oni još stariji pamte život bez društvenih mreža i interneta, i najvažniji su i najzanimljiviji izvor informacija.

Ja spadam u ovu srednju grupaciju i posjedujem samo dio alata za organizaciju uspješnog festivala, no bez doprinosa mojih mlađih i starijih kolega ne bih znala voditi Festival koji ima glavu i rep. Baš svi smo jednako važni i potrebni.  

Za kraj, kada biste u jednoj reči morali da definišete šta je za Vas film – koja bi to reč bila?

Utočište.

Foto: Matija Šćulac