Otkako se pojavio, film Sigurno mjesto hrvatskog reditelja Juraja Lerotića budi pažnju publike, koliko zbog jakih emocija koje ga prate, toliko i zbog rediteljskih manevara, koji su u ovom trenutku već uveliko prepoznati širom Evrope.

Isto koliko i film, pažnju javnosti privukao je i njegov tvorac, s obzirom na to da je Lerotić u ovom ostvarenju ispričao priču o svojoj porodičnoj tragediji, te da je i njegov glavni glumac. Da li je ovaj film stvarao reditelj, ili brat koji je izgubio brata, da li Sigurno mjesto traži mesto između terapeutskih metoda i vrhunskog ostvarenja, zanima verovatno svakog gledaoca koji se susreo sa, po mnogima, jednim od najboljih regionalnih filmova poslednjih godina.

Lerotić je, u pauzi od brojnih obaveza koje su se nametnule sa uspehom Sigurnog mjesta na brojnim festivalima u Evropi, sa nama podelio svoja razmišljanja kako o filmu, tako i o važnim društvenim temama koje je predstavio na velikom platnu. 

Na proteklom Novi Sad film festivalu nagrađen si za najbolju režiju, i to je jedna u nizu nagrada koju je Sigurno mjesto ponelo u poslednje vreme. U kojoj meri je ovaj film profesionalan, a u kojoj meri duboko intiman poduhvat i dostignuće?

Kada se govori o traumi ili gubicima, često se govori o tuzi i sličnim emocijama. Psihoterapeuti koji se bave traumama i PTSP-om, govore i o tome kako je svaki gubitak na neki način ponižavajuć, posramljujuć, te kako su emocije iz tog spektra manje osviještene, a upravo one osamljuju traumatiziranoga. I manje dramatični događaji od rata ili suicida u obitelji mogu imati taj efekt.

Jedan čovjek mi je rekao da su se on i žena nedavno razišli i da nije imao snage to reći svojim prijateljima – osjetio je to kao poraz, kao nešto što ga je ponizilo. Činilo mu se inspirativnim da sam ja, igrajući svoj gubitak, radikalno odbacio taj „sram gubitnika”. Tako da je ovaj film istovremeno i intiman, i profesionalan pothvat. Bez jedne od te dvije komponente, ne bi postojao.

Jednom prilikom si izjavio da kada na snimanje dođe 40 ljudi sa opremom i svim pratećim elementima, nema mnogo mesta za sentimentalnost i emotivni prtljag. S tim u vezi, u kojoj meri je osetljivost teme uticala na sam proces realizacije i da li je emotivni prtljag ipak morao biti raspakovan u nekim momentima?

Čini mi se da ljudi romantiziraju proces snimanja misleći da on može imati terapeutski efekt. Snimanje je bitka s vremenom i okolnostima. Često se bojite da se ništa od toga što snimate neće dati povezati, a često ste i frustrirani jer vam nedostaje vremena. Film se radi u prosjeku oko tri godine i nije lako podnijeti da vam se na koncu rezultat ne dopada. Još gore je ako vam se ne dopada nešto što je temeljeno na vašoj intimi.

Mislim da me je taj strah tjerao da se pripremim za snimanje što bolje mogu. Moji suradnici su bili svjesni da snimam film inspiriran smrću brata i vjerojatno su zato imali veliko razumijevanje za moju opsesivnost. Što se tiče emotivne prtljage, ja bez nje ne bih mogao glumiti, morao sam biti u kontaktu s njom da bih mogao odigrati određene scene, ali ta prtljaga nije bila predmet razgovora na setu, niti sam se ja njome bavio, nego je na snimanju samo služila svrsi.

Šta je za tebe bio najveći rediteljski izazov tokom snimanja Sigurnog mjesta, odnosno, šta je ono što nije povezano sa ličnom traumom, a što je bio najveći zadatak za tebe kao profesionalca?

To je moj prvi dugometražni film, a istovremeno u njemu glumim prvi put u životu. S druge strane, tu je i ta duboka involviranost u samu temu filma. Mislim da mi je najveći izazov bio vjerovati da ću u tim okolnostima uspjeti zadržati distancu, napraviti nešto što će meni, mojim suradnicima i gledateljima imati smisla.

Snimanje traje oko 45 dana i snima se u prosjeku 12 sati dnevno, često nakon snimajućeg dana morate reorganizirati plan snimanja za sutra jer pada kiša, netko se razbolio i slično. Teško je u tim uvjetima zadržati lucidnost, maštovitost, otvorenost, koje su zapravo potrebne za kreativan rad.

Mentalno zdravlje je još uvek tabu-tema kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji. U filmu zapažamo ravnodušnost predstavnika pojedinih institucija koji bi trebalo da budu glavna podrška. Gde ti vidiš najviše prostora za promene po tom pitanju – odakle početi?

Nisam se sustavno bavio tom temom. Imam samo vlastito iskustvo, gdje se često nisam mogao načuditi ponašanju liječnika. Nevjerojatan je taj nedostatak komunikacijskih vještina, nepoštivanja pacijenta kao osobe, arogancije, pa i nemara. Nekako se nadaš da su to iznimke. Brine me najviše što imam dojam da nisam usamljen u tom iskustvu. I ne znam koliko se može takvo ponašanje amnestirati rutinom, potkapacitiranošću i lošim plaćama.

Osobe sa psihičkim smetnjama teško se mogu zauzimati same za sebe, a obitelji se često srame psihičkih problema svojih članova i ne govore o svojim iskustvima, tako da je neprimjereno ponašanje liječnika još manje vidljivo i time manje podložno javnoj kritici. U Hrvatskoj je u jednom trenutku jako puno trudnica putem medija svjedočilo o negativnim iskustvima u bolnicama. Takve članke o iskustvima na psihijatriji nema tko pisati.

Vjerujem da bi sustav iznutra trebao raditi na rješavanju navedenih problema, a nama građanima ostaje da se zalažemo za promjene i da nepravilnosti prijavljujemo, što je uvijek rizično. Kako prijavit nekoga u čijoj si (ne)milosti. Da li bih ja ovo govorio da mi brat još leži na psihijatriji?

Kakav je tvoj stav po pitanju regionalnih filmskih festivala, koliko je ovakav tip događaja značajan za profesionalce, a koliko za samu publiku i šta su tebi lično doneli filmski festivali na kojima si bio zapažen?

Koliko god se nekome sa strane može činiti da je festivala previše, oni su zapravo zamjena za kinoteke koje su se uslijed dominacije multipleksa mahom zatvorile. Tako da, publika na festivalima ima priliku vidjeti filmove koji najvjerojatnije neće doći u distribuciju, odnosno neće se naći na redovitom kinorepertoaru.

Za mene su festivali važni jer oni na neki način promoviraju film i skreću gledateljima pozornost na njegovo postojanje. Da nije bilo festivala i nagrada, vjerojatno ni mi sada ne bismo razgovarali. Također, jedino na festivalima imam priliku direktno poslije projekcije razgovarati s publikom i osjetiti kako ono na čemu smo dugo radili djeluje na druge ljude. 

Za kraj, kada bi morao da odabereš jedan film za sva vremena – koji bi to film bio?

Nekom drugom prilikom bih vjerojatno odgovorio drugačije, ali budući da sada moram odvesti sina kod njegovog prijatelja reći ću „Gdje je kuća mojega prijatelja?” Abasa Kiarostamija iz 1987. godine. 

Foto: Promo