Anđelka Janković, Kristina Bojanić i Marija Jelušić čine fantastičnu trojku koja je, zajedno sa brojnim članovima ekipe, udahnula život planetarno popularnom dečjem (i ne samo dečjem) animiranom serijalu Puffins Impossible.
Iako su njihove pozicije u ILBE studiju, koji je tvorac ovog ostvarenja, različite, sve tri su pronašle veliko zadovoljstvo radeći na ovom zahtevnom poduhvatu. Anđelka, Kristina i Marija bile su gošće uspešno završenog Novi Sad film festivala, i to u okviru Industry selekcije koja je publici pružila priliku da se upozna sa liderima iz oblasti filmske industrije, animacije i savremenih tehnologija, a sa nama su podelile svoja razmišljanja o izuzetnom uspehu koje su postigle zajedničkim projektom, o svojim dosadašnjim iskustvima, spoju animacije i umetnosti, pa i o samom Festivalu koji ocenjuju kao savršenu priliku za domaće i inostrane filmadžije.
Anđelka: Mislim da je u mom slučaju, pri upoznavanju sa Andreom Jervolinom i Piterom Nalijem, bilo presudno baš moje iskustvo, pre svega u distribuciji nezavisnih filmova, ali i studijskih filmova iz Diznija i Warner Brosa, kao i iskustvo rada u kulturi i umetnosti, sa umetnicima. Mislim da se pristup filmu, ali i umetnicima koje je trebalo zaposliti u početku, mnogo razlikuje i to mi je zasigurno dalo diferencijalnu prednost i sigurnost da znam šta bi trebalo da radim.
Želela sam da na naš nezavisni serijal preslikam holivudski model, odnosno model distribucije Diznijevih filmova, jer mi je to do sada uvek davalo odlične rezultate. Izazov mi je bio to što se nismo spremali za bioskopsku distribuciju već za streaming platforme, i to van granica naše zemlje. To je za mene bio novi model rada jer sam iz uloge distributera prešla u ulogu kreatora koji želi da se „naših ruku delo” prikaže i promoviše na najbolji mogući način.
Zajedno smo na tom putu mnogo učili, a bilo je veliko zadovoljstvo napraviti originalan font, plakat, trejler za serijal, sa mojim sjajnim koleginicama i kolegama i velika je odgovornost to predstaviti domaćem i milionskom internacionalnom auditorijumu.
Mogu reći da mnogo učim o trendovima i načinima promocije kratkih serijala u eri hiperprodukcije sadržaja. Kratke forme i naša pažnja kao i entertainment tech, kroz rad na serijalu i u studiju, postali su nešto što me je zainteresovalo za dalje izučavanje.
Dolaskom u ILBE Studios bavila sam se mnogo čime pre nego što je došlo do bavljenja serijalom, i zato mi je drago što imam priliku da sa koleginicama umetnicama podelim intervju. Važno mi je da predstavim i druga zanimanja producentkinja, kontent kreatora/ki, marketing supervizora/ki, dizajnera/ki, montažera/ki, internih komunikacija, social media menadžera/ki i slično jer su u jednom ovakvom studiju potrebna i druga zanimanja koja kreiraju i rekreiraju sadržaj u saradnji sa kolegama i koleginicama iz produkcije.
Po vokaciji sam producentkinja, i zato sam jako ponosna na svoj tim koji svakoga dana producira sadržaj kako bi rad naših kolega učinio vidljivim i dopadljivim publici, tako ona bira da gleda baš njega, odlućuje se da radi kod nas, ili prati naš sadržaj.
Kristina: Pre dolaska u ILBE Studios primetila sam da su scenariji za decu polje u kom plivam kao riba u vodi. Moj posao je da se igram i po prirodi sam kao i deca za koju pišem. Verujem u priče koje pričam, zaljubljujem se u likove o kojima pišem i ponosim se dok gledam kako od toga nastaju animirani filmovi. Za mene je dolazak u ILBE Studios značio da sam napokon stigla kući.
Marija: Dolaskom u ILBE Studios počela sam da se upoznajem sa svetom montaže u animaciji, koji mi je do tada bio nepoznat. Ono što bih izdvojila kao najveću razliku je redosled radnji u procesu stvaranja animiranog serijala. U praksi, mi montiramo animatik pre nego što se on animira.
To znači da, zajedno sa storyboard artistima i rediteljima, imamo mnogo veću kontrolu nad sadržajem, formom i unutrašnjim ritmom kadra, i težimo ka tome da animatik bude precizan nacrt po kome će animator da animira. Ako bih montažu dokumentarnog filma slikovito objasnila kao slaganje slagalice, montaža animiranog serijala bi bilo kreiranje slagalice, gde istražujemo naše analitičke i kreativne veštine na jedan nov način.
Anđelka: U početku sam mislila da će to biti saradnja sa Džonijem Depom, koji je pozajmio glas i karakter glavnom junaku Džoniju Pafu. Međutim, kako je isti glumac istom karakteru pozajmio glas u serijalu Puffins, čiji su Puffins Impossible spin off, a koji je prevazišao rezultate i gledanost svog serijala prethodnika, mislim da je u pitanju kvalitet izvedbe kome doprinose naši umetnici pod supervizorom i show runner-om serijala, Piterom Nalijem.
Mnogo pažnje uloženo je u kreiranje pipeline-a, estetike i priče, i u tome se nije odustajalo ni u produkciji materijala za promociju. Težimo savršenstvu. Naši lokalni umetnici su izvanredni storiteleri, kao i izvanredni crtači, animatori, generalisti, kompozitori, montažeri. Jednostavno, naša škola, talenat, strast prema poslu, spremnost da učimo i da se usavršavamo, kao i posvećenost onome što radimo u svakom segmentu dali su taj finalni tač i bili borovnica na vrhu torte koja nam je obezbedila veliki uspeh serijala. Bila sam mnogo ponosna da na vašem festivalu konačno vidim sva naša imena na velikom platnu! Hvala vam na tome.
Kristina: Fantastično je to što svaka umetnost može da nađe svoje mesto u animaciji, jer mi pisci ne prežemo da nekom liku u scenariju damo priliku da pleše, glumi u malom pozorištu, svira gitaru, snima film… Animirani filmovi u čoveku čuvaju dete, a u detetu razvijaju čoveka, inspirišu nas da budemo ono što jesmo, ili ono što želimo biti.
Kako objedinjuju druge umetnosti, animirani filmovi tako objedinjuju i tim ljudi koji u procesu rada postaje porodica koja samo zajedno može da opstane i ispuni snove, ne samo svojih članova, već da posluži kao inspiracija i motivacija širokom auditorijumu.
Marija: Prednosti su mnoge – počev od onih praktičnih, kao što su ljudstvo, oprema i prostor, koji se u izradi animacije redukuju na udobnost našeg radnog stola i ekipu autora. U animaciji je moguće vizualizovati nešto što bi u igranom filmu bilo ili nemoguće ili preskupo, a što nam otvara vrata ka novim načinima za pričanje priče.
Anđelka: Teško mi je da ocenim. Ja sam veliki borac za ravnopravnost i balansirano društvo i želim društvo u kome će svako ostvariti svoje potencijale i baviti se onim što voli, bez potrebe da prebrojavamo procente. Ali dok dođemo do toga, moraće još mnogo „animacije da proteče”. Smatram da žena u ovoj industriji ima sve više i više, ali da su i dalje u velikom broju prisutne i na support pozicijama i odeljenjima.
I dalje, ako npr. idemo da ispratimo neki događaj sa rezultatima stipendija, odnos žena naspram muškaraca biće 1:10. Ima sve više žena, ali se i dalje bavimo pitanjima koliko se naš glas čuje, koliko možemo da utičemo, koliko nam je dopušteno da utičemo. Mislim da je naš položaj i te kako i dalje izazovan na svakom polju, pa i na ovom. Generalno, filmska industrija i industrija i animacije odlučujuće pripada muškarcima.
Ne mogu da tvrdim, ali mislim da su i dalje više plaćeni muškarci, i dalje se lakše dogovaraju među sobom. Takođe, mislim da žene daju ogroman doprinos i imaju veliki uticaj ne samo na produkciju, već na industriju uopšte, ali da je on nije toliko vidljiv. Ja sam uvek optimistična i trudim se da svojim radom i hrabrošću krčim put za svoje koleginice, buduće generacije i, naravno, za sebe.
Kristina: Ovakvi događaji su od ključne važnosti, jer je za umetnički projekat neophodno da bude viđen i da se o njemu priča da bi dospeo do svoje publike. Umetnik mora da stoji čvrsto iza njega kao roditelj iza deteta, da ga podržava bez obzira na okolnosti i da ga, pre svega, od početka do kraja bezuslovno voli.
Marija: Suština našeg posla je da proizvod našeg rada ne ostane u vakuumu, stoga nam je publika neophodna kako bismo saznali da li je to što radimo dobro i da li smo na pravom putu. Bilo je divno videti ljude koji su bili zainteresovani da provedu svoje nedeljno jutro gledajući naš rad i kasnije u razgovoru sa autorskom ekipom. Nama to izuzetno znači, i od velike je važnosti da se domaća kinematografija promoviše kao i domaći autori, da se upoznamo i približimo naš rad publici.
Anđelka: Festivali su definitivno događaji koje ja obožavam i veliki deo karijere sam provela u koži organizatora filmskih festivala, medju njima je bio i Cinema City u Novom Sadu, a radila sam i na pozorišnim festivalima. Ovaj tip događaja je jedan fenomen koji, koliko je važan za publiku, toliko je važan, ako ne i važniji, za autore i stvaraoce. Ima nešto posebno u festivalima, i iskreno obožavam filmske festivale koji nekomercijalnim filmovima daju život, a kreatorima prostor za stvaranje.
Svi mi volimo ovaj posao zbog publike i volimo da budemo publika. Stoga, hvala vam što ste kreirali još jedan festival i time i nama, i drugim umetnicima dali priliku da naš rad i nas same publika upozna, ali i da se mi sretnemo sa drugim stručnjacima i podelimo iskustva i proslavimo svoja dostignuća. Želimo vam još mnogo festivalskih otvaranja i zatvaranja, i mnogo filmova i priznanja za vaš rad i doprinos.
Foto: Ilbe Studios, Vladimir Veličković