Za njega kažu da je definisao hrvatsku, pa i jugoslovensku rok scenu, a on za sebe tvrdi da još uvek uči, sa željom da bude bolji. Damir Urban je na muzičkoj sceni prisutan četiri decenije, a ono što jedino nije uspeo, to je da publiku ostavi ravnodušnom prema svom glasu, emociji i autentičnoj pojavi.

Od Urbanove prve grupe La Bellona, preko Laufera, do solo karijere, nizale su se pesme koje su uvek bežale jednim korakom ispred žanrovskih kalupa, a među njima su i one koje su izazivale bure u javnosti kao kontroverzne. Do dan-danas, za Urbana je muzika ostala igra tokom koje se, kao i u životu uopšte, trudi da ne odraste, iako bi se moglo reći da na širokom muzičkom polju nema toga čemu nije dorastao.

Novosadska publika, koja ga uvek dočekuje raširenih ruku, sada će u okviru Novi Sad film festivala prisustvovati prvom susretu Urbana&4 i gudačkog orkestra Camerata Novi Sad, što je, kako sam Damir kaže, izazov koji može postati veče za pamćenje.

Radujemo se što ćemo imati priliku da te čujemo na zatvaranju Novi Sad film festivala. Koje su tvoje prve asocijacije na Novi Sad, s obzirom na to da si u našem gradu uvek rado viđen gost i da ga mnogi porede sa tvojom rodnom Rijekom?

Mladost je moja prva asocijacija na Novi Sad. Moja prva putovanja i prvi odlasci iz Rijeke bili su vezani, naravno, za koncerte i glazbu, zbog kojih smo išli upravo u Novi Sad. Tačnije, i na subotički festival. Dolazio sam ne bih li sreo neke od živućih čudesa tadašnjeg vremena, ljude kojima sam se divio i koji su utjecali ne samo na mene, nego na veliki broj ljudi, gotovo na čitavu scenu bivše Jugoslavije, kao što su članovi grupe Boje, Luna, Obojeni program i drugih.

Tako da, tu su nekakvi moji počeci, a samim tim vjerujem da postoji sličnost između Novog Sada i Rijeke, jer su i Novosađani dolazili u Rijeku da pronađu isto ono što smo i mi tražili u Novom Sadu, kako bi sreli legende poput članova grupe Paraf, Termiti, Mrtvi kanal ili Fit. Dolazili smo ovde, šetali ulicama i zavirivali u neke kultne kafiće, kako bismo sreli nekog svog idola. Novi Sad ima tu nekakvu dobru mjeru, centar grada nije prenatrpan visokim oblakoderima, tako da čovek kad ulazi u Novi Sad ravno drži glavu i normalno hoda, a zgrade mu ne zaklanjaju pogled. Tako da, Novi Sad nam se sviđa i vizuelno, a ne samo zbog ljudi i prijatelja koje tu imamo.

Ovoga puta u Novom Sadu nastupaš sa gudačkim orkestrom Camerata Novi Sad. U kojoj meri su, po tvom mišljenju, značajne ovakve saradnje i da li su one plodonosne za same umetnike onoliko koliko su atraktivne za publiku?

Za nas je ovo veliki izazov i veoma smo uzbuđeni zbog toga! Kad netko svira trideset pet godina ili više, onda su ti izazovi sve rijeđa stvar, a zapravo i sve poželjnija stvar. Veselimo se tome što smo na skliskom terenu. Veselim se raditi nešto što može ispasti čudesno, može ta večer ispasti nešto što ćemo pamtiti do kraja života i mi, a nadam se i publika. Naravno, može ispast i debakl jer se prvi put susrećemo s ovim orkestrom i prvi put izvodimo stvari s njima. Mislim da je jako važno, pogotovo za starije pjesme, da se izvode na razne načine.

Za mene je velika stvar da se moje pjesme mogu izvesti uz akustičnu gitaru, a onda već slijedeću večer i na slijedećem koncertu uz pratnju simfonijskog orkestra. To mi pokazuje da je pjesma dobra i da može preživjeti sve te mijene. Kada bi pjesma mogla zvučati kako treba samo u jednom obliku, i uvijek odsvirana na isti način, onda bih se vjerojatno zapitao vrijedi li ona sama dovoljno.

Mislim da je za pijesme važno da žive u raznim zvukovima, u raznim oblicima i da na taj način prežive razne generacije i vremena, a da svaki put zvuče kao nove. Ja volim da se pjesma čačka i ne mislim da su to nekakve svete stvari koje se ne smiju dirati i koje su zapečaćene. Ja bih volio da na svakom koncertu imamo priliku izvoditi pjesme na drugačiji način.

View this post on Instagram

A post shared by Novi Sad Film Festival (@novisadfilmfestival)

U jednom intervjuu si izjavio da si poslednjih godina posvećen malim temama i stvarima, te da tako otvaraš neka velika pitanja. Koje su to male stvari koje te inspirišu i koliko je izazovno pronalaziti nove teme i načine nakon toliko godina stvaranja?

Možda sam se malo nezgodno izrazio. Možda male stvari i velike stvari i nije točan izraz.
Kada kažem male stvari mislim na one intimne, koje mene tište, na neka pitanja koja sam sebi postavljam i na koja nemam odgovora, a tražim ih. Na neke svoje strahove i frustracije. Tražeći odgovor na te moje male, intimne i iskrene stvari, vjerujem da će se u tim pjesmama pronaći jedan dio ljudi, isto kao što sam i ja kroz pjesme tražio to za sebe.

Svi mi živimo u isto vrijeme i na istom teritoriju, u moru sličnih utjecaja i proživljavamo slične stvari. Tako da, vjerujem da te pjesme krenu kao male teme, vrlo intimne i iskrene, a onda se pokaže da su iz tih malih pjesama izrasle one velike, koje se dotiču velikog broja ljudi. Meni se nekako čini da pjesme pojedinih autora pretenduju da budu zrcalne, da oslikavaju ono što se događa i na taj način žele ukazat na nepravdu i bave se temama koje svi vidimo oko sebe i sudionici smo u njima.

Ja mislim da je za umjetnost i za ovaj naš poziv bitnije da ne preslikavamo situaciju u kojoj jesmo, već da zapravo naše pjesme ponude jedan bolji svijet, budućnost, i da pokazuju ljudima svijet kakav bi trebalo da bude. Čini mi se da je to zadatak glazbe. Ne moraju pjesme nužno biti vesele i pozitivne, ali čak i ako su tužne i tmurne, u svojoj biti moraju imati neko svjetlo na kraju, da ukažu i ponude neke odgovore i neka rješenja, izlaze iz određenih situacija.

Autori, skladatelji, tekstopisci, pjesnici, svi ljudi koji stvaraju, tu su, zapravo, da pomognu da svi zajedno ugledamo jedan boji svijet, bolje sutra, svijet u kojem se pružaju neke druge mogućnosti. Samim tim što ga na taj način možemo vidjeti, emotivno doživjeti, težimo da to i ostvarimo. Eto, možda sam se za ovo pitanje morao bolje spremit, ili bi možda trebalo da imamo poseban intervju samo na ovu temu.

Oprobao si se u filmskoj i pozorišnoj muzici, ali i u ulogama u filmovima i predstavama, od kojih su neke bile i glavne. Koliko su suštinski slični svi kreativni i umetnički procesi? I da li si nekada razmišljao o rediteljskom poduhvatu?

Ja vjerujem da su svi kreativni procesi zapravo vrlo slični. Mislim da je pronalazak zanimljivog i čudnog kamenja na plaži, i njihovo slaganje u određenu formu, ili njihovo oslikavanje, takođe kreativan proces. Ili, kada netko uzme akustičnu gitaru na plaži, pa prebira po žicama u poluhladu borova, i u melankoliji ili dokolici iščačka dobru temu. Tako je i sa glumom i sa bilo čim drugim, sve je to slična stvar.

Ako čovjek voli čačkat, ako na proces stvaranja gleda kao na igru i ako mu to pričinjava zadovoljstvo, ili ako je ovisnik o tome da svoj život pretvori u nekakav kreativni proces, onda može raditi sve i svašta. Mene je gluma obogatila, kao i slikanje, i pomogle su mi da se, ako ništa drugo, glazbi vratim drugačiji. Da se vratim obogaćen za neke nove spoznaje. Posle takvih izleta, i sama glazba je drugačija. S obzirom na to da slikam, evo jučer sam gledao koje su cene peći za keramiku. Tako sam razmišljao i o režiji.

Bilo šta da spomenem, ja vjerojatno u glavi imam neku ideju koju bih volio u budućnosti realizirat. Imam razne ideje, neke od njih sam započeo, neke čak i završio, ali nisam skupio dovoljno hrabrosti da ih ponudim javnosti na uvid. Neke od njih su moja potreba i čekam da dođe dan da ih ostvarim. Ali, u svakom slučaju, da – među tim stvarima postoji jedna ideja za projekat koji bih režirao. Ne očekujem da to bude nešto čudesno, niti da svi to pozdrave aplauzom. Ja to radim zato što imam potrebu, zato što me to veseli i zato što pokušavam ne odrasti i ostati dijete kroz čitav svoj život.

Šta je, po tvom mišljenju, glavna prednost mladih umetnika danas, a šta je ono što im nedostaje, u poređenju sa periodom kada si ti počinjao karijeru?

Teško mi je reći što je danas prednost mladih glazbenika. Mladi ljudi danas mogu u trenutku već snimiti spot mobitelom i jeftinije je prikazati video. Oni rade glazbu na nekakvim instrumentima koje si mogu priuštiti. Mi tada nismo mogli kupiti svoj Gibson ili Fender. Međutim, ja sve to ne vidim kao prednost, nego kao manu. To što nam neke stvari nisu bile dostupne, što nismo mogli nabaviti, kupiti ili naručit pjesmu i ploču izvođača koji nam se svideo na radiju, shvatam kao prednost.

Bili su potrebni mjeseci da uopšte nađemo način kako da dođemo do njih. To iščekivanje i ta odgoda su prednosti. Danas sve što čuješ možeš slušati tri puta zaredom i ostvariti svoju želju. Mislim da je period do ostvarenja želja zapravo mnogo bitniji nego sama realizacija, a pogotovo kod mladih ljudi. Daću svoj primjer. Ja sam počeo svirati jako davno i tada nije postojala tehnologija koja me može snimit tek tako, a pogotovo ne kamera. Rijetki su imali kamere, a ako su ih imali, onda je to bilo na traku koja se teško nabavljala i ne vjerujem da bi je netko tek tako iskoristio da snimi nekog klinca koji pjeva nešto što mu padne na pamet. Danas, netko može probati bilo šta u dvorištu škole, a netko će ga čak i potajno snimiti i to objaviti.

Što se zapravo događa? Meni je trebalo deset ili više godina da od jednog zapravo potpuno neukog, i ja vjerujem, netalentiranog klinca za glazbu, ali klinca koji je imao veliku želju i osjećao potrebu za bavljenjem time, naučim nešto i družim se s ljudima koji će znanje prenijeti na mene. To me je usavršilo. I onda, kada je došao dan da me pozovu sa televizije da snimimo neku pjesmu, što je bio i jedan od prvih mojih audio-vizuelnih snimaka, bio sam već dovoljno dobar da se to prikaže javnosti, da me netko pohvali i pogura da radim to i dalje.

Danas je situacija potpuno drugačija. Danas neka djevojčica koja kaže da voli glazbu i da bi se voljela baviti glazbom, posudi od svog brata gitaru, zaključa se u svoju sobu, odsvira prvi put neku pjesmu i otpjeva, snimi  mobitelom i stavi na YouTube. U tom trenutku, s obzirom na to da ona nije imala priliku da uči, da nije imala svoje uspone i padove, postoji mogućnost da će je ismejati, što je može čak i odmaknuti od glazbe.

Da je rođena u moje vrijeme, možda bi ta djevojčica svirala, ali za to nitko ne bi znao, dok bi ona napredovala i jednog dana postala Kejt Buš. Ovako, ona se prestaje baviti glazbom jer je naišla na mnogo hejtera. Tako da, ja mislim da je današnjoj generaciji puno teže. Svima je sve dostupno, pa je i konkurencija veća. Mislim da imamo poplavu bezlične glazbe, koja je neprepoznatljiva. Sami izvođači unutar jednog stila se ne razlikuju. Ali, i ovo je tema za jedan poseban intervju.

Slogan Novi Sad film festivala glasi Uleti u platno! Šta je kod tebe presudilo da uletiš u muzičke vode i na koji način si prevazilazio početničke nesigurnosti?

Kada sam bio mali, mislio sam da ću biti strip-crtač i slikar. I tako, slikao sam i crtao, i onda se dogodilo da smo napravili jedan bend, počeli svirat, i ti odlasci na probe gdje nekoliko ljudi zajednički stvara jednu zvučnu sliku, i gde se ideje skupljaju, sve to je bilo kao stvaranje nekakve mini-vojske. Za mene je to bilo čudo.

Ja sam zapravo glazbu doživljavao kroz druženje i tako se, gotovo odmah, stvorila nevjerojatna ovisnost. Ja sam bio taj koji prvi dolazi na probe i poslijednji odlazi s probe. Glazba me je jednostavno očarala i mislim da je glazba čudesna. Sve moje želje i svi moji interesi pali su u drugi plan, tako da je glazba u potpunosti zavladala mojim životom i mojim vremenom.

Što se tiče početničkih nesigurnosti, srećom, čovjek u pubertetu misli da je najpametniji, najljepši i najbolji, a nije ni svjestan koliko je loš kada je reč o glazbi. Tako da, priroda se potrudila da sve složi kako treba, pa je lakše proći kroz taj period kad si stvarno loš u izvođenjima. Mislim da je moja prednost to što se cijeli život želim družiti s pametnijim i boljim od sebe i samim time učim od takvih ljudi. Ja vjerujem da tako postajem bolji, i tako je do danas. Ja vjerujem da je ovo tek početak moje glazbene priče.

Za kraj, u duhu predstojećeg festivala, da li bi mogao da izdvojiš film kojem se uvek rado vraćaš, neki koji te je možda inspirisao, ili na neki način doprineo tvom stvaralaštvu?

Teško mi je zapravo reć, jer nekako u početku nisam bio svjestan da kroz likovnu umjetnost, kroz filmsku umjetnost, ili kroz književnost mogu obogatiti glazbu. Moji glazbeni počeci su vezani za druge glazbenike. Ja sam svoju inspiraciju crpio od njih. Nisam znao i nisam shvaćao kako posjeta izložbi nekog vrhunskog slikara može obogatiti moje glazbeno putovanje. Ja tada nisam znao spojit sve te kreativne i umetničke pravce i inspirirao sam se isključivo glazbom. Ali, recimo, mogu izdvojiti film.

Apokalipsa danas Frensisa Forda Kopole je za mene u to vrijeme bio veliki film, kao i njegova glazba. Znam da je to danas smiješno, ali meni je glazba iz starih filmova bila super. Za sve postoji vrijeme i mjesto, pa tako i za to. Kasnije sam, naravno, zavolio i filmove, i animirane filmove i gledao sam sve i svašta.

Danas je to sasvim drugačije, otkrio sam vremenom i europski film, i francusku i talijansku kinematografiju, kao i kinematografiju istočnih zemalja. Ali, kod mene sve ide kasno. Ja sam kao dizelaš, kasno upalim, pa upalim na guranje. Nešto što bi netko drugi spoznao i naučio sa 15, ja sam naučio sa 30, ili nisam još uvijek, tako da učim. Gledam, slušam, pa se nadam da ću kroz vrijeme nešto i naučit i bit bolji.